Božić u "samoći"

Nakon pet godina susrela sam se sa svojom prijateljicom iz studentskih dana. Prvo što mi je rekla, bilo je: “Napustila sam sve i otišla u drugi grad. Ne toliko zbog posla i promjene okoline, nego da ponovno nađem Boga, da budemo sami, On i ja. Svaki dan sam na misi, u miru svoje sobe čitam, šutim, ne nedostaje mi nitko, ne treba mi nitko, samo On, samo da ponovno pronađem svoj put.”
 
 
Nisam joj mogla ništa odgovoriti. Ostala sam zapanjena njezinim riječima. Izrekla je ono što je bilo i na mom srcu, onu duboku čežnju za mirom, jednostavnošću, siromaštvom, iskrenošću, susretom, toplinom i tišinom… Možda najvažnijom od svega, šutnjom i tišinom…
 
Zato bih ove godine htjela otkazati Božić. Zahvaljujem se na svim dobrim (iako mi se čini “reda radi”) željama, na punom stolu, gostima, dimu cigareta i opranim prozorima. Meni se to ove godine ne da. Ove godine odlazim. 
 
Šetat ću daljinama, hvatat ću inje, slušati kako vjetar šumi, kako zemlja diše… i tražiti ono malo, nemoćno Dijete, na trenutak zastati pred Njim, tihim i nečujnim, ponizno se Njemu pokloniti i zamoliti Ga da mi pruži svoju ruku, kako bih ja mogla drugima pružiti svoju. Onima na margini, neprihvaćenima, odbačenima, onima koji pate. Zamolit ću Ga da mi da snage da prihvatim sve osude ovoga svijeta. Molit ću Ga za čovjeka koji je samoga sebe negdje zapostavio i u međuvremenu se pretvorio u vuka. 
 
I zahvalit ću Mu… jer želi da Ga tražim, uvijek i iznova, jer mi pokazuje samo obrise onih dubina u kojima boravi, jer nikada ne govori glasno, jer odabire najsiromašnije, najprezrenije od ovoga svijeta i u njima živi. Zahvalit ću Mu jer je odabrao biti Dijete, jer Ga mogu tako uzeti u svoje ruke, jer su dječje oči i dječji osmijeh odraz raja. 
 
Neka mi ta nježnost, ta krhost života budu jedina snaga, jedina stvarnost, jedina istinska sreća.
 
Sretan Božić!
 
 
Mirjana Čabraja
 
na vrh članka